Martinja na Čavji 2010. godine

11. studeni, Čavle

U vrijeme kada su se u ovim našim krajevima diljem Hrvatskog Primorja sadili i njegovali vinogradi proizvodila su se domaća vina. U jesen kada bi zrele bobice grožđa mamile svojom bojom po vinogradima na terasama iznad Bakra, na padinama iznad Rječine od Pašca ka Gradu Grobniku, na mnogim imanjima gdje je bilo dovoljno sunca, razmilili bi se berači i rukom ubrali svaki grozd. Svi ti vinogradi nisu bili u dolinama već na strmim padinama gdje je pristup bio moguć jedino čovjeku.

Za to su bobice bile slatke i pune sunca. Grožđe se gnječilo i prerađivalo, a slatki mošt je onda kao i danas dozrijevao o Martinju, kada se prvi puta pretače vino. To nije slučajno. Obično je to bilo vrijeme kada bi čak zatoplilo , u narodu se to zove “Martinjsko leto”, jer i temperatura zraka pri pretakanju mora biti prava, ne smije biti prehladno.

Zašto Martinje ljeto?

Da li znate jednu od legendi o Sv. Martinu? Kad je imao nešto više od petnaest godina Martin je jahao na konju u gordoj vojničkoj opremi ogrnut velikim crvenim ogrtačem, dok je studeni vjetar najavljivao dolazak zime. Iznenada, uz rub ceste, pojavi se neki stari siromah, sav promrzao, u poderanim krpama umjesto odjeće. Taj je prizor toliko uzbudio mladog konjanika, stao je pred starcem koji je tresući se pružio ruku za pomoć , Martin je mačem presjekao polovicu svoga crvenog plašta i njime zaogrnuo promrzlog starca.

Te noći dok je Martin blaženo spavao, a u snu mu se javio Isus, kojega pravo još nije ni poznavao, te mu zahvalio što ga je zaogrnuo polovicom svog ogrtača.

Legenda još dodaje da je ta gesta dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se i nebo smilovalo siromašnim ljudima koji su cvokotali od studeni, pa na spomen toga i danas u mnogim krajevima toplije dane pred početak zime zovu "Martinje ljeto".

Za predpostaviti je da su i naši preci uživali u druženjima pri pretakanju te slatke kapljice, a tu se onda mora nešto i prigristi pa se tako na stolu našao dinstani kiseli kupus, lešo krompir, grobnički sir, neizostavna palenta kompirica, kakva slana riba, pokoja fritula ili kroštula, presnac i fešta je mogla početi.

Od pamtivijeka je poznata velika gostoljubivost Hrvata prema svakom gostu koji dolazi s poštenim namjerama. O gostoljubivosti Grobničana uvijek se rado priča. Za proveseliti se, razbiti monotoniju svakodnevice - naš čovjek je lako znao naći povoda da to učini, ali je to uvijek bilo u društvu veselih prijatelja i na način da svakome ostane u sjećanju.

Prava zabava i veselica teško je zamisliva bez “regula" koje su još zaista davno utvrdili naši gostoljubivi preci. Jedan zapis o tome rječito govori, a on kaže: "Gdje nema one stare hrvatske gostoljubivosti, neprisiljenosti, dobroćudnosti, pobratimstva i odanosti, tamo nema ni one sklonosti i onog raspoloženja u zabavi radi kojega su naši dični pređ i pred stranim svijetom došli na daleki glas”.

Sama riječ STATUTI dolazi od latinske riječi statutum što znači pravilo, zakon, poslovnik. Kako se cijeli život temelji na zakonu i drugim propisanim pravilima nije nikakvo čudo da su se ustanovila i pravila kod stola, pri raznim proslavama,druženjima i sličnim zgodama. Pravila su bila uvijek tamo gdje su se osnivala neka društva, udruženja, i cehovi. Njima su se uređivala prava i dužnosti, a ujedno štitile povlastice. Njihovu valjanost priznavala je svaka vlast i to bi nekom posebnom odlukom i potvrdila. U križevačkom muzeju čuvaju se npr. brojna pravila cehova koja su potvrđivali carevi ili druga nadležna vlast. Kako su se i udruge prijatelja smatrala nekom vrstom organizacije, pa makar i privremene - i njima je bio namjenjen posebni pravilnik koji su zvali "štatutima". Od svih tih štatuta, kako smo već rekli najpoznatiji su, a po svemu i prvi zapisani, upravo "KRIŽEVAČKI ŠTATUTI".

“Dva su osnovna pravila kojih se drže "Štatuti". Prvo kaže "da je živa istina kako vince razblažuje i razveseljuje čovjeka, da iz njega čini društvenjaka i veseljaka, a mnoge brige mu umanjuje i uljepšava". Ali drugo kaže "da vino i svako žestoko piće ako se troši nerazumijevanjem i prekomjernošću ne samo truje i razara cio naš život, nego čini čovjeka nečovjekom i dovodi do mnogoga duševnoga i tjelesnoga zla. Stoga, kaže se dalje, budimo prijatelji vesele pobratimske društvenosti, učvrščujmo staru hrvatsku gostoljubivost, ne tuđimo se od čestitoga i trijeznoga domaćega pajdaštva, ali bježimo kao od kuge od svake prekomjernosti koja ubija ozbiljan polet i zanos, a prouzrokuje mnogo zla. Kao glasna truba neka nam se u svakoj društvenoj zgodi neprestano oglasuju riječi pjesnikove:

Uživaj vino, al pameću većom,

Umjerenost sama radja ti srećom!"

Danas moramo zahvaliti vrijednim pisarima koji su to sve zapisali i sačuvali do današnjih dana i svima onima koji su taj stari običaj sačuvali od zaborava.

Zanimljiva je jedna od priča o nastanku “Križevačkih Štatuta” , koja ima poveznicu sa Grobnišćinom, a seže dalje u prošlost, u 13 stoljeće.

Nadam se da je svima znana ona priča o obrani starog grada Kalnika u koji se sklonio sam kralj Bela IV. Tatari, koji su opsjedali grad 1242. godine, nisu ga mogli osvojiti pa su glađu htjeli primorati branitelje na predaju. Kako više nije bilo druge hrane Kalničani su kralja Belu hranili sa šljivama koje su rasle unutar grada. Poslije, kad se sve sretno okončalo i Tatari otišli, kralj Bela Kalničanima podjeljuje plemenitaške titule. Križevčani, koji su se pozivali na svoje gradske pravice i time se ponosili, bili su ljubomorni na Kalničane i njihova plemstvo pa su ih zvali plemeniti kalnički Šljivari. Svađa proistekla iz tih okolnosti trajala je do u 14. stoljeće kada su i sami uvidjeli da im međusobno neprijateljsto više šteti nego koristi. Tada su upriličili pomirbu uz veliko "spravišće" ili veselicu u Križevcima. Sve je okončano trajnim prijateljstvom i slogom. Velika veselica koja je trajala tri dana morala je biti regulirana određenim regulama za koje se pobrinuo križevački notar, kalnički kaštelan i gradski sudac, da bi sve proteklo u redu. Na taj način udarili su temelje mnogobrojnim drugim veselicama koje su također primjenjivale ta pravila jer su ona osiguravala da se sve odvijalo bez neželjenih ispada.

A gdje smo mi Grobničani u svemu tomu, gdje je poveznica? Tatari! Mi možemo dodati, da nije bilo bitke sa Tatrima na Grobničkom polju 1242. tko zna kako bi završila priča sa opsadom Kalnika kao i gdje bi bio Bela IV , što bi se dogodilo da nije Kalničanima podario plemićku titulu, ne bi bilo svađa, niti pomirbe, a onda ni Križevački štatuti ne bi bili napisani.

Možda su upravo Grobničani sukrivci što su Križevački štatuti napisani. Ako je tako onda nam je drago. Ovo može biti samo još jedna u nizu priča ispričana očima starog Kaštela u Gradu Grobniku koji je svjedok mnogih prohujalih vremena. A da li ima uporišta u povijeti i koliko? Prosudite sami, za to imamo Belu IV koji je zahvalna povjesna ličnost, bilo ga je posvuda.

Sav ovaj uvod bio je potreban da razjasnimo zašto “Marinja na Čavji”. Zašto ne? U veselju, dobrom društvu, ne nanoseći nikome zla okupilo se društvo starih i novih prijatelja, dobrodošlih posjetitelja i obilježilo nekada i u ovim krajevima važan trenutak sazrijevanja mošta koji je bio djelo vrijednih ruku i napornoga rada.

Danas to radimo ležernije. Grožđe se kupuje u Istri na otoku Krku i od tih bobica koje su dozrele negdje drugdje na Hrvatskom tlu pravimo vino. Naši vinogradi su na žalost zapušteni, nestali, obrasla ih je šuma i makija,imanja su presjekle autoceste, ali to je danak industrijalizacije, blizina velikoga grada koji je otvorio mnoga radna mjesta, a na taj način i promijenio sliku o Grobničanu težaku.

No vrijeme ne možemo zaustaviti, ono nesmiljeno melje, ali za to možemo i moramo oživjeti sjećanja na običaje naših starih koji sežu u malo dalju prošlost sigurno više od 100 godina.

Grobnišćina je oduvijek poznata po gostionicama, odmorištima u kojima se nekada mogla dobiti okrijepa, točilo domaće vino proizvedeno od grožđa iz domaćih vinograda. Danas se u našim ugostiteljskim objektima vina nabavljaju od renomiranih proizvođača, pa je dobra i kvalitetna kapljica zagarantirana, a u domaćoj kućnoj “radinosti” prave se vina za prijatelje i svoju dušu.

Iduće godine “Martinja na Čavji” nadamo se proširiti će se i na ostale ugostiteljske objekte koji se ove godine nisu uspjeli priključiti, a svi Vi koji ste našom općinom prošetali u ovo Martinjsko veče nadam se da ste se dobro zabavili.

Gordana Gržetić

Korišteni tekstovi iz “Križevačkih Štatuta”.

Fotografije